Dan 4.
Tanzenberg - Ljubljana (Bled)
Svanuo je i četvrti dan putovanja. Danas nas čeka najteži dio. Planinski prijevoj Loiblpaß/Ljubelj (1360 m/nv), ujedno i granični prijelaz između Austrije i Slovenije koji se nalazi na Karavankama, sastavni dio Alpa. Kiša je prestala. Oblaci su u rasulu. Opet će bit pogodno vrijeme za vožnju. Tijekom doručka pravimo izotonični napitak, opskrbljujemo se ostalim stvarima (slatkiši, voće..), zahvaljujemo domaćinu, fotka za uspomenu, pozdrav i vozimo prema Klagenfurtu. Nakon 45 minuta vožnje dolazimo u Klagenfurt.
Na ulazu u grad zaustavlja se crni kombi, austrijske reg. oznake i pita na hrvatskom jesmo se izgubili?! Kažemo da nismo i da je sve ok, idemo prema Zagrebu. Kaže da je put za Zagreb na drugu stranu. Znamo, ali mi idemo preko Ljubljane. Izlazi iz auta, zove se Zlaja. Mislim da je tako pisalo na kožnoj crnoj jakni Moto kluba Veterani Croatia.
Kaže da nas je vidio jučer u Bleiburgu.
Za uspomenu izmjenjujemo rekvizite BK Rama Zagreb i MK Veterana Croatia. Pozdravljamo se i nastavljamo dalje. Vozimo se kratko centrom grada, koja fotkica i nastavljamo put Loiblpaßa. U samom podnožju Loiblpaßa prestižu nas sudionici maratona Cesta sjećanja 2019. MK Veterani. Vraćaju se doma. Sretno ekipa! Eto nas za vama. Uspon počinje na 420 m/nv. Vozimo izrazito zavojitom cestom s postotkom uspona od 18-20% u prosjeku, negdje je uspon i do 25% kažu nam iskusni biciklisti. Do vrha imamo 14 km. Kiša je počela opet rosit. Odjekuju kapi kiše listopadnom i crnogoričnom šumom. Zavoj na zavoj nadovezuju se. Prtljaga otraga propinje nam bicikle, ali uspijevamo ih obuzdat. Znamo da nije sramota, ali nitko od nas dvojice i ne pomišlja sići s bicikla i gurati. Znate onu tko siđe, magarac. Bilo je na granici, ali ponos je bio jači. Odmaramo svakih 10 km čini mi se po vremenu, ali realno to je svaki 2 km, nekad i manje. Bijeli stjenoviti vrhovi iznad nas bude ponos da smo biciklom u Alpama. Daleko i visoko iznad kuće.
Na ulazu u grad zaustavlja se crni kombi, austrijske reg. oznake i pita na hrvatskom jesmo se izgubili?! Kažemo da nismo i da je sve ok, idemo prema Zagrebu. Kaže da je put za Zagreb na drugu stranu. Znamo, ali mi idemo preko Ljubljane. Izlazi iz auta, zove se Zlaja. Mislim da je tako pisalo na kožnoj crnoj jakni Moto kluba Veterani Croatia.
Kaže da nas je vidio jučer u Bleiburgu.
Za uspomenu izmjenjujemo rekvizite BK Rama Zagreb i MK Veterana Croatia. Pozdravljamo se i nastavljamo dalje. Vozimo se kratko centrom grada, koja fotkica i nastavljamo put Loiblpaßa. U samom podnožju Loiblpaßa prestižu nas sudionici maratona Cesta sjećanja 2019. MK Veterani. Vraćaju se doma. Sretno ekipa! Eto nas za vama. Uspon počinje na 420 m/nv. Vozimo izrazito zavojitom cestom s postotkom uspona od 18-20% u prosjeku, negdje je uspon i do 25% kažu nam iskusni biciklisti. Do vrha imamo 14 km. Kiša je počela opet rosit. Odjekuju kapi kiše listopadnom i crnogoričnom šumom. Zavoj na zavoj nadovezuju se. Prtljaga otraga propinje nam bicikle, ali uspijevamo ih obuzdat. Znamo da nije sramota, ali nitko od nas dvojice i ne pomišlja sići s bicikla i gurati. Znate onu tko siđe, magarac. Bilo je na granici, ali ponos je bio jači. Odmaramo svakih 10 km čini mi se po vremenu, ali realno to je svaki 2 km, nekad i manje. Bijeli stjenoviti vrhovi iznad nas bude ponos da smo biciklom u Alpama. Daleko i visoko iznad kuće.
Nakon skoro 3 sata vožnje uspona dolazimo do granice. Nitko nas ne kontrolira. Ulazimo u tunel u kojem je na pola puta i službena oznaka da napuštamo Austriju (uspon na Loiblpaß) i ulazimo u Sloveniju (spust niz Ljubelj). Tunel koristimo kao priliku da se presvučemo i skinemo mokru odjeću koja je u najvećoj mjeri mokra od znoja.
Fotografija za uspomenu. Slijedi spust prema Tržiču. Spust je odličan. U podnožju spomenik kostura s podignutim rukama u vis. Pomalo zastrašujuće. Spomenik je to vojnicima Crvene armije iz ll. Svjetskog rata.
Fotografija za uspomenu. Slijedi spust prema Tržiču. Spust je odličan. U podnožju spomenik kostura s podignutim rukama u vis. Pomalo zastrašujuće. Spomenik je to vojnicima Crvene armije iz ll. Svjetskog rata.
Dolazimo u Tržič. Gradić u podnožju Ljubelja. Kiša je prestala. Planiramo na spavanje u Ljubljanu gdje imamo rezerviranu sobu u hostelu. Bled je na 14 km od Tržiča i šteta je ne iskoristit priliku i ne posjetit ga. Vozimo pravac Bleda. Prvo pa muško. Uspon cca 3 km. Ali što je to naspram onih 14 km od maloprije. Kiša je opet počela. Prati nas cijelo vrijeme na putu do Bleda. Nadomak Bleda prvi i jedini tehnički problem. Pukao mi je nosač prednjeg blatobrana i već svi znaju da smo došli. Ali nema toga što vezice ne mogu sredit. Problem riješen.
Bled. Jedini prirodni otok u Sloveniji. Spuštamo se do jezera. Par brzinskih fotki i plan za dalje. Uvjeti na cesti su nemogući za vožnju. Kiša koja je padala napravila je potoke i lokve uz rub ceste po kojima je nemoguće vozit. Odluka je da spavamo, neplanirano, na Bledu. Odjavljujemo sobu u Ljubljani i rezerviramo na Bledu.
Odsjedamo u Vilu Lipa. Vlasnik nema mjesto predviđeno za bicikl, ali nam izlazi u susret i dopušta da bicikla uvezemo na balkon/sobu. Soba velika prostrana, odmah uz recepciju. Kupaonica zajednička uz toalet prostorije. Rublje na sušenju po cijeloj sobi. Tuš, iako skučen, zlata je vrijedan. Slažemo dojmove već četvrtog dana putovanja.
Odsjedamo u Vilu Lipa. Vlasnik nema mjesto predviđeno za bicikl, ali nam izlazi u susret i dopušta da bicikla uvezemo na balkon/sobu. Soba velika prostrana, odmah uz recepciju. Kupaonica zajednička uz toalet prostorije. Rublje na sušenju po cijeloj sobi. Tuš, iako skučen, zlata je vrijedan. Slažemo dojmove već četvrtog dana putovanja.
Jedan laganu uspon
samo n.v
Karavanka
Spomenik vojnicima Crvene armije iz ll. Svjetskog rata.
Otmjena večera uz stiropor
Nema komentara:
Objavi komentar