1.dan
Već neko vrijeme na internetu „pratim” ljude koji putuju biciklima na more. I razmišljam si kako bi bilo dobro da i ja to isprobam. Da istina, vozio sam za otok Ugljan ali to nije bio ciljani odlazak na more. Ova čitava Covid situacija mi je samo pospješila da zaista dovedem taj plan na svjetlo dana. Odlučio sam uzeti godišnji i pametno ga iskoristiti s ljubimcem te zaista otići na more. Bio je to ponedjeljak, 13. srpnja kada sam sjeo na laku konjicu i uputio se na do sada najveću avanturu. Natovario sam svojega ljubimca kao nikada do sada, sigurno 50 kg i junački se upustio u pustolovinu put Jadrana. Krenuli smo utabanim stazama put Karlovca. Prva veća stanka i okrjepa uz kavicu bila je u mjestu Klinča Sela. Moj pretrpani ljubimac oduševio je ljude što su sjedili par stolova dalje od mene na terasi. Kaže jedan od tih ljudi: „Pa zar to nije previše stvari?” Rekoh mu kroz šalu: „Selim se od kuće!” Oni se nasmijali i nastavili priču koju su vodili prije samog obraćanja meni. Nakon odmora polako sam krenuo za Karlovac. Odlično mi je išlo iako sam zaista bio pretrpan. U Karlovcu me dočekala stara prijateljica i kolegica s kojom sam imao čast dijeliti kilometre „rutom Banovina".
Zajedno smo popili piće te sam nešto ubacio i u kljun. Razmijenili smo nekoliko riječi te sam vrlo brzo morao poći dalje jer sam si zacrtao dalek put za taj dan. Tako vozeći razmišljam da bi valjalo pojesti nešto i toplo, a ne samo ova čuda iz pekarne. Očaran ljepotama koje me okružuju prolazim pokraj uvijek predivnih Rastoka i tu odlučim stati i pojesti nešto. Sjeo sam u restoran te naručio pizzu i hladnu rosnu pivicu. Pizza je bila dobra, a pivica je odlično pasala. Nakon što sam pojeo bilo je oko 17 sati te sam polako počeo razmišljati gdje se usidriti. Unaprijed sam razradio plan i odlučio ga dosljedno slijediti. Oko pola 8 navečer dolazim u Ličko – senjsku županiju, a tu su i Plitvička jezera. Zaista su predivna. Tu sam na klupi kod ulaza na sama jezera malo odmorio i uživao te odlučio da ću definitivno noćiti u šatoru. Sjednem na bic i provozam se još desetak km do mjesta Prijeboj gdje sam si već na internetu našao mjesto za noćenje. Sve to nađem i odlično se raskomotim te si sav sretan i važan složim šator. Mjesto je bilo baš simpatično. Ušuškam se u vreću te počnem osjećati one pozitivne trnce u nogama kao predznak da bih veoma brzo mogao utonuti u san. Ipak sam jako dobru dionicu odradio za taj dan. Kroz pola sata probude me iz polusna svijetla izvana. Čuh nekoliko glasova kako komentiraju šator. Izvirim van kad imam što vidjeti, ispred mene se ukazala kola policije, „marica" i 3 policajca. Ups, progutah knedlu kad vidjeh to. Rekoh prvo što mi je palo na pamet: „ Smetam li tu i jel problem što sam rasprostro šator?” Pomislih ako mi sad zafitilje kaznu, da izvinete usrat ću se i mogu zaboraviti more i sve što sam unaprijed isplanirao. Kad jedan od njih kaže: „Ne, nije problem ali ima jedna stvar, ovo ti je migrantska ruta." Rekoh: „ Molim??” Usrao sam se, noge mi se oduzele kada je to izustio. „Da, ovuda znaju izbjeglice prolaziti.” Rekoh: „ Što da radim sada, da sjedam na bicikl i da bježim glavom bez obzira?” Policajci se nasmijaše i rekoše: „Ne moraš bježati ali se pomakni odavde radi vlastite sigurnosti. Idi nekoliko stotina metara gore. Ima jedna livadica i stara crkvica te si tamo donekle sigurniji. Na osvijetljenome je i mi ćemo obratiti pažnju na tebe sada kada znamo da si tu.” Brzinom svjetlosti sam raskitio šator i zapalio na "sigurnije mjesto". Ponovno složim šator, na svaki šum sam se trzao. Uspijem nekako zaspati jer me je san nadjačao. Prva dionica je odrađena s 153 kilometra.
Virtualna karta : Ruta 1. dan
Nema komentara:
Objavi komentar